|
|
| kolovoz, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
-Od:11.kolovoza '08.-
Da se zna: Ja sam Jullia. Ime nema posebnu vrijednost, zovem se tako jer nisam imala kreativnosti za ništa drugo, a i dalje sam imala veliku potrebu za osobnim blogom. :)
*Autorskih prava nema, kopiraj, ako imaš koristi.
*Dizajnovi se mjenjaju.
*Jedan komentar
msn: pitaj
mail: pitaj
ja sam ona koja jesam. neću biti drugačija zbog sebe. ali pokušati ću, zbog tebe.
---
ma mogu ja sve što poželim.
and she will be loved.
abeceda je out. nema posebnog reda.
Crinoline
Miss T.
Athena
Barbi
Miss independent
miss T.=)
Kneginjica
Bella S.
Joey
Konata
smisao života42
Alias
Matovilka
vratiti će se. znam.
Adden
: ona posjeduje zelene starke.
: uskoro će biti sretna.
: previše komplicira.
: razočarana u vecinu.
: ne vjeruje u ljubav.
Maybe if my heart stops beating
It won't hurt this much
And never will I have to answer
Again to anyone
Please don't get me wrong
Because I'll never let this go
But I can't find the words to tell you
I don't want to be alone
But now I feel like I don't know you
One day you'll get sick of
saying that everything's alright
And by then I'm sure I'll be pretending
Just like I am tonight
Please don't get me wrong
Because I'll never let this go
But I can't find the words to tell you
I don't want to be alone
But now I feel like I don't know you
Let this go, let this go
But I'll never let this go
But I can't find the words to tell you
I don't want to be alone
But now I feel like I don't know you
And I'll never let this go
But I can't find the words to tell you
That now I feel like I don't know you
Design: Lucija [d]
Photo: muszka
Hosting: Tinypic
Valjda peti put danas pokušavam napisati nešto što ima bar polovičnog smisla. Khm. E sada i objavljujem. :)
Između moja četiri šarena zida ovih dana vrlo je bučno i zaposleno. Pokušavam sve srediti za sve, malo smiriti glavu jer shvačam koliko sam vremena imala za sve, a sada shvatim da mi toliko toga nedostaje. Grrr. I jako me smeta činjenica što ove dane ljeta nisam iskoristila nikako. Nije bilo zabave kakve sam željela. Nije bilo ljudi koje sam očekivala. Niti osmijeha koje sam trebala.
/sluša se: azra/
Smiješna sam sama sebi jer dramim oko sitnica, i radim muhe od slona. Ide još jedna godina. Vrijeme je za promjene, promjene koje mi i tako trebaju.
Jesan dolazi, napokon i to. Prošla je godina, a ja tako drugčija sjedim i pišem. Samo, drago mi je što su se stvari sredile, i što ne odgovaram više nikome, sretna s onim što znam i imam.
Crno ništa i ne mora biti. Možda će ovo i biti prekrasna godina, puno novih ljudi i uspomena. Iz svega ću se vratiti nasmiješena.
Zar je ljeto zaista gotovo?
Želi li tko samnom plesati po kiši?
Itko...?
Znam jednu osobu koja će pustiti ovu pjesmu uz blog. Probajte i vi.
boomp3.com
Postoji svakako onaj trenutak emocionalne slabosti. Kada znaš da nema povratka. Ljudi odlaze. Nema izlaza. Ostati ćeš sama. Ili ne?
Znaš da nikako ne želiš da ti ljudi govore da si u krivu. Ne zbog te same činjenice, već jer si sigurna da ne znaju kako se osjećaš. Ne misliš više. Stopiš se sa svijetom.
O ne, nisi više sama. Znaš da postoje ljudi koji su te svijesni. Koji se ne obaziru na godine. Na vanjštinu. Koji te gledaju.
Ma da. Sigurna si. To je to. Imaš ono nešto. I bolja si. Ide ti. Ne zaustavljivo tražiš svoj uspijeh, kako bi Oni to htijeli.
Voliš znati da možeš.
Ideš do neba i nazad pozitivnom energijom.
Naravno. Ima trenutka. Kada ti je gore. Obljetnice su loše stvari. Ali ja to ne shvačam tako, ne više. To je datum. Datum kao i svaki drugi. Danas, sutra, za tjedan dana. Dan se mjenja. Uspomena i ljubav moraju ostati.
Možda ipak nisi mogla sakriti tugu. Trudila si se. Jako. Na kraju dana si ipak malo pokleknula. Nisi pokazivala, ali bilo je loše.
Prihvatiti ću da nekad mogu masivno lagati da bi drugima bilo bolje, kako napomenuh u prošlom postu. Jedan je život.
Trenutak slabosti traje. Držiš Njegovog medu. Tako misliš da ti samo treba osoba koja će stajati pokraj tebe. Nema rijeci. Nema zagljaja. Samo je uz tebe.
I onda, zazvoni mobitel. Javiš se. Nekoliko sekundi slušaš. Gotov razgovor. I onda ti se ogroman osmijeh pokrade.
O da.
Najdraža osoba koja pogodi trenutak. Vrati se neopisiva sreća. T.- ti si stvorenje na kojemu sam užasno zahvalna. Hvala što si zvala. Superman. Onda nestaje sve. Volem tebe do svemira.
Ne morate me gledati kao depresivnu osobu. Jer nisam. Uostalom, ne morate me uopće doživljavati. Ali ako me se već trudite shvatiti. Ne dopustite da moja tvrdoglavost pobijedi. Ja sam koja jesam. Neću slušati drugu glazbu. Ne mogu drugačije pisati. Ne želim biti kakvom me vidiš.
Jullia će biti Jullia.
Znam tko me voli.
I znam da volim i više.
Ne mora biti loše.
Prazan je osjecaj probuditi se ujutro, i biti svjestan da osoba koju ces za nekoliko minuta vidjeti u ogledalu, vise nisi ti. Biti zrtva same sebe, jer ne znas kada si pocela masnivno lagati da bi mozda svima bilo bolje. A nije. I na kraju, ponovo shvatis da si u krivu, i da borba ovog dana mora biti nastavljena u monotoniji-sutra. Upala sam u kolotecinu, ne radim nista sto me ispunjuje. Dobro, treniram kao nikada, ali treba mi nesto sto ce me do kraja usreciti. Mozda zato i ja jedina zelim novu skolsku godinu. Trebaju mi promjene, i hitno mi je potrebna potpuna zanemacija.
“And once you lose yourself, you have two choices: find the person you used to be, or lose that person completely.”
Zaboravila sam koliko sam voljela ovu pjesmu:
boomp3.com
I onda, onda mi ponovo nece biti bitno, sto prelazim ulicu u kricavo zelenim starkama i pjevusim nesto od Rasmusa uz osmijeh na licu, dok ljudi bulje u mene.
Od sad, pozitiva. Napokon sam se prisjetila, kako je probuditi se uz prozor na koji rominja topla kisa. I dalje je prekrasno.
Ma nije nista vise bitno, dokle ja mogu ponovo pokusati odrzavati normalno stanje. Znam, samo bolje moze biti, nemam cemu biti deprimirana. Ljeto je na kraju, temperature se snizile, a Jullia u svojoj sobici zuto-plavih zidova jedva ceka da bude hladnije, pa da obuce debelu trenerku, i pise nepregledne poruke koje ju razveseljavaju.
Ovaj tjedan sam pomislila na ono što nisam mislila da ću misliti. Mislila sam, zar bi bilo tako lose? Da promjenim okolinu. Odem, kako i treba, a ne da ovako naganjam svoje prilike za bolje stvari. Ne znam. I dalje nemam hrabrosti. A znam da bi bilo dobro. Svejedno ne mogu.
Da, želim reći da je vrlo moguca skora promjena adrese.
Za dva tjedna, žaliti ću.
Sve ce biti dobro. Znam.
Bilo bi mi drago kada biste uz post slušali:
boomp3.com
Da. Sada pišem post. Zašto? Ne znam ni ja. Ali drago mi je. Danas kažu da će napokon kiša. Zahvalna sam na tome. Previše je toplo. Ljeto je odvratno.
Jučer mi je večer bila sjebana. Vrlo. I tražila sam dvije osobe, jedine za koje sam mislila da će u tom trenutku biti tu za mene, jer mi je stvarno trebalo. I sada znam. Koja je došla za mene. T. - znaš da te volim najviše, i hvala što si mi toliko pomogla. Zbog toga, možda ću se i složiti da je onaj starac keksać. :D
Druga me razočarala, kao što me je u zadnje vrijeme puno puta. Kada sa, ju zaista trebala, pričala je o sebi, nije marila. Bolesno je kako još mene okrivljuje. Jer se uvijek ja moram sjetiti. Uvijek imati vremena. Uvijek ja žicat za poruke. Kada ona ne može, onda možemo svi imati strpljenja. Dobro. Barem znam tko je uz mene.
Dosadilo mi je sve jučer. Ponovo sve od prošlih godinu dana. Da. I ne, ne razumijete. Znam tko razumije. Razumijem i ja nju, Prijateljicu.
::sok od višnje rulz. cedevita je out.::
I da.. Željela sam napomenuti. Ma volim ja svoje pisanje. Trebam još vježbati, ali ga volim. Samo mrzim pisati prve postove.
Danas moja bubacho bebica ima rođendan. Sretan ti rođendan, i jedva čekam da napokon idemo van, i zabavimo se malo.:)
Do tada i dalje samo treninzi.
Jullia je napisala post. Da.
Osmijeh.:)
Deprimira me sama činjenica da ništa što napišem nije dobro. Možda i je čitljivo, ali nije dobro. Ali nikako mi nije žao što ponovo radim ovo. Ne želim se zaustaviti. Ovo mora trajati, barem neko vrijeme, barem mjesec dana. Treba mi.
Napokon sam došla do razdoblja u kojemu sam sretna. Ne potpuno, ali uživam. Depresija nije nešto što mi je ikad trebalo, a pogotovo u zadnjim danima ovog sumornog godišnjeg doba. Ne želim više ljeto. Ne volim ga ni ja više. Ni puno turista, ni sol, ni gužve.. Samo želim jednu lijepu kišu. Da trčim. Sama. Jer nitko ne želi samnom.
Ocajnicki mi treba zagrljaj. Jako. Zasad uživam u virtualnima. I koliko prijatelja sam upoznala... Imam razloga za sreću.
Život je more.
Svaka druga rijeć dalje je suvišna.
A tko sam ja? Ja sam Jullia.
Post gotov. Bez smisla.